Crna legija 1941.

Ante Pavelić rodio se u Bradini kod Konjica, 14. srpnja 1889. a umro je u Madridu, 28. prosinca 1959.Bio je hrvatski radikalni nacionalistički političar, vođa ustaškog pokreta i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.Ante Pavelić je osnovnu naobrazbu stekao u bosanskohercegovačkim mjestima poput Travnika, a srednju je školu pohađao u Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao.Još je u gimnazijskim danima pristupio Hrvatskoj stranci prava. Godine 1914. diplomira na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1915. stječe i doktorat.Tijekom 1.svjetski rata te u prvim poslijeratnim godinama intenzivira sudjelovanje u Hrvatskoj stranci prava, postaje potpredsjednikom stranke, zastupnikom u skupštini grada Zagreba, potpredsjednikom Hrvatske Odvjetničke komore i konačno poslanikom Narodne Skupštine gdje je bio očevidac Radićevog ubojstva.Profesionalno se istaknuo kao samostalni odvjetnik.

Glavna Pavelićeva politička orijentacija do ubojstva Stjepana Radića (1928.) bijaše parlamentarna borba za hrvatsku samostalnost protiv velikosrpskoga tlačenja.Nastupima u Skupštini SHS (o kojima je ostavio žive zapise) borio se protiv srbijanske tiranije, a poslije umorstva Radića pristupio je Seljačko-demokratskoj koaliciji Mačeka i Pribićevića. Prijelom u Pavelićevoj karijeri predstavlja šestojanuarska diktatura (6. siječnja 1929.), kada emigrira preko Beča i Budimpešte u Sofiju. Tu je ostvario suradnju s makedonskim bjeguncima, te sklopio pakt o pomaganju za osnivanje samostalnih država Hrvatske i Makedonije.

Ogorčen srbijanskim terorom (ubojstva političkih vođa, intelektualaca kao Šufflay i Pilar), Pavelić je postao svjestan da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima, te da je ideja hegemonije dublje ukorijenjena u srpski nacionalni korpus nego što se to inače mislilo. No, sam uspjeh Seljačko-demokratske koalicije (u kojoj su u velikoj mjeri sudjelovali i Srbi prječani, pa i Srbijanci) ga je mogao usmjeriti u pravcu izvanparlamentarne demokratske borbe - što se nije dogodilo. Pavelićev je jedini cilj bio hrvatska država - makar bila i još eksploatiranija nego u Jugoslaviji, samo da se uspostavi bar formalni politički subjektivitet.

Iako nije prema Srbima gojio neprijateljske osjećaje u mladosti, zbilja velikosrpskoga nasilja je u Paveliću učvrstila uvjerenje da je nemoguće postojanje hrvatske države sa srpskom manjinom.

Pavelić je u Italiji osnovao nacionalističku organizaciju pod imenom Ustaše, a sebe proglasio autokratskim vođom ili Poglavnikom toga pokreta u nastajanju.Ustaše su organizirali neuspjeli Velebitski ustanak 1932., a 1934. im je pošlo za rukom da, u suradnji s makedonskim VMRO, likvidiraju jugoslavenskoga kralja Aleksandra u atentatu u Marseillesu 1934. Tada je pod pritiskom Versailleskih sila konfiniran u Italiji i stavljen u zatvor do 1936. U razdoblju od 1929. do 1934. je ustrojio niz kampova za gerilsku borbu u Italiji i Madžarskoj, koji su raspušteni nakon ubojstva kralja Aleksandra.

Tijekom kratkotrajnoga rata koji je slomio Kraljevinu Jugoslaviju, Pavelićev izaslanik Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku ili skraćeno NDH.

Godine 1941., Pavelić je posjetio Mussolinija i Hitlera (u razna vremena i u odvojenim posjetima). Konačni rezultat je bio uspostava NDH kao njemačko-talijanskoga protektorata s ograničenom suverenošću.Hrvatska je imala vlastiti sabor, valutu, te u početku strogo ograničenu vojsku koja je vremenom rasla kako se razbuktavao rat u bivšoj Jugoslaviji. S obzirom da je Italija inzistirala na izvršenju Rapalskih Ugovora sklopljenih 1920.g. (u Rapallu, Italija), između Kraljevine Jugoslavije i Italije po kojemu je Kraljevina Jugoslavija galantno prepustila Italiji Istru, dio Hrvatske obale, otoke te grad Zadar, Pavelić je bio prisiljen potpisati Rimske ugovore kojima je u Rappalu dogovoren hrvatski teritorij prepušten Italiji.



Ustaše i Pavelića se optužuje za progone i pokolje Srba «iz čista mira». No, stvar je nešto složenija. U interregnumu raspada Jugoslavije došlo je do više ispada četničkih i velikosrpskih skupina, i to čak prije 10. travnja, u kojima je stradalo na stotine Hrvata (npr. ubojstvo destina vojnika-Hrvata iz BiH koji su ubijeni u Srbiji pri povratku u domovinu nakon raspada starojugoslavenske vojske).

Ustroj vlasti je bio piramidalan, s Pavelićem kao Poglavnikom, te njemu podređenim Glavnim ustaškim stanom, Ustaškom vojnicom, te Ustaškom nadzornom službom (obavještajnom službom). Regularnu vojsku je činilo Hrvatsko domobranstvo, dok je dio Hrvata služio u legionarskim jedinicama - postrojbama s njemačkim časnicima i hrvatskim dočasnicima i vojnicima. Na političkom planu, Pavelić je zbog rastuće oporbe (nadbiskup Stepinac, Vlatko Maček) uspostavio osobnu diktaturu.

Pavelić je u kaosu poraća preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Preživio je atentat 1957. u Argentini, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu, dijelom zbog posljedica atentata.